Historija

O samoj vještini ninđucua u javnosti zna se jako malo. Prvi put se spominje negde oko 520 godine. Za vreme vladavina raznih šoguna (vojskovođa), Japan je bio podjeljen na desetine provincija kojima su vladali vojni zapovjednici, daimjoi. Između takvih zapovjednika bile su vrlo česte borbe za moć i prevlast. Njihove vojske su se otvoreno sukobljavale, a u tim borbama su se borili i ginuli mnogi ratnici - samuraji (buši). Za samuraja je bila čast poginuti u otvorenoj borbi za svoga gospodara, jer im je tako nalagao njihov kodeks časti – Bušido – 'Put Ratnika'. Međutim, daimjoi su za specijalne potrebe u vreme ratova upotrebljavali ninđa ratnike, jer oni, za razliku od samuraja, nisu bili sputavani Bušido kodeksom. Zadaci koje su ninđe obavljali sastojali su se od špijunaže, raznih diverzija, ubistava neprijateljskih zapovjednika itd. Za ninđu je bilo najvažnije obaviti zadatak, i to po svaku cjenu, te je to bio njihov kodeks.

U periodu japanske historije, poznatom kao "Kamakura", mnogi ljudi su se sklanjali u planine u oblastima Iga i Koga napuštajući red Bušija. Tu su živeli kao "Đizamuraji", "ratnici koji žive kao seljaci", te su zbog toga bili pod stalnim pritiskom šogunove vojske, koja ih je htjela uništiti. Da bi se zaštitili morali su razvijati i usavršavati ratničke vještine uz minimum opreme i sredstava, jer je bilo zabranjeno posedovanje oružja svima koji nisu bili pripadnici Buši klase, odnosno onima koji nisu radili za šoguna.

Između 794. – 1192. godine, ninđucu se počeo razvijati u umjetnost kakvu danas poznajemo. Za njegovo razvijanje zaslužno je takođe i nekoliko kineskih ratnika, učitelja i svještenika, koji su putovali divljinama Japana. Gamon, Garju, Kain, Unrju i generali T'ang, dinastije Ćo Gjoko, Ikai i Ćo Bušo, doneli su sa sobom znanje ninđucua akumulirano vjekovima u njihovoj matičnoj zemlji. Vojna strategija, religija, filozofija, folklor, kultura, medicina, skupljani u carskoj Kini iz Indije, Tibeta, istočne Europe i južne Azije, našli su mesto u razvoju ninđucua.

Odlučujuće za razvoj ninđucua bilo je spajanje borbenih tehnika sa tehnikama bešumnog kretanja i nestajanja, te susret sa moćnom, ratnički organizovanom, sektom zvanom Jamabuši. Jamabuši, planinski ratnici - svještenici, koje je proganjala carska vojska, praktikovali su Šugendo, vjerske rituale koji su se sastojali od asketizma, magije i zavjere.

Ninđucu, vještina borenja je bila strogo čuvana tajna, koja se prenosila unutar porodice ili klana sa oca na sina, ili na najboljeg učenika. Najpoznatije i najjače familije su se nalazile u japanskim oblastima Iga i Koga, danas poznate kao Mie i Shiga.