Žene ratnice
Kunoići (ninđa ratnice) su zauzimale vrlo važnu ulogu u ninđa familijama ili klanovima u feudalnom Japanu.
Ćijome Moćizuki, žena šoguna Moritoki Moćizukija, ustanovila je jednu od najraširenijih mreža ženskih ninđa agenata tokom ratovanja provincija u Japanu. Ćijome je organizovala da njeni operativci budu čuvari hramova, oltara i svetišta, a nazvani su „mikjo“. One su se mogli nesmetano kretati po čitavoj zemlji i zalaziti na mnoga mjesta, jer ih je tadašnja zajednica vrlo poštovala, a nisu izazivali veliku pažnju.
U težnji da se dokopaju važnih informacija, politički moćnici i učesnici u borbama za vlast, često su povjeravali takve zadatke kunoići, kakve ninđe (muškog pola) najčešće nisu mogli obaviti. Kunoići su povjeravani zadaci gdje je do izražaja trebala doći ženska intuicija i gdje su žene mogle nesmetano ući, bez bojazni da bi netko mogao pretpostaviti zbog čega se tu nalaze. Često su se koristile svojim dražima kao gejše, kako bi došle do raznih informacija, a po potrebi ili zadatku ubile ili osakatile neprijateljskog zapovjednika ili moćnika.
Postojali su zadaci špijunske prirode ili naručena ubistva, koja je jedino kunoići, prednošću svog spola mogla izvršiti, a gdje muškarci nisu imali šanse. U feudalnom Japanu se pričalo da ne postoji, tako dobro čuvana tvrđava u koju ne bi mogla ući kunoići.
Međutim, ženske ninje, također su se obučavale u gotovo kompletnoj obuci kao i muške ninđe. Također su morale prolaziti dugotrajna i naporna vježbanja, psihičku i fizičku pripremu. Međutim više se pažnje obraćalo na taktičku te psihološku obuku, kako bi mogli manipulisati neprijateljem.
Edukacija kunoići bila je koncentrisana na mala oružja za blisku borbu. Tako su bile usavršene u „jagen“ (farmaciji i pravljenju otrova, raznih napitaka i ljekovitih trava, te droge), „kajaku đucu“ (pravljenju i podmetanju vatre, upotrebi eksploziva), „bo rjaku“ (strategiji), „inton đucu“ (tehnikama bježanja, sakrivanja, kamuflaže), „šinobi iri“ (tehnikama tajnog kretanja i načinima prodiranja i provaljivanja), „tanto đucu“ (tehnikama upotrebe bodeža), „šuriken đucu“ (vještini bacanja oštrica i projektila), te mnogim drugim. Manja se pažnja obraćala na velika oružja kao što su mačevi, koplja, štapovi, mada i to nije bila rijetkost.
Međutim, kako bi prikrile svoja djelovanja kunoići se obučavala i tehnikama plesa, pjevanja, sviranja, ceremonije čaja i drugih.
Specifično oružje za kunoići bile su igle, koje su se stavljale u kosu kako bi držale frizuru, međutim u određenom trenutku vađene su i ubadane u tijelo žrtve. Takve igle obično su bile premazane jakim otrovima, koji bi momantalno usmrtili. Još jedno od oružja kunoići bile su i „neko-te“, kandže koje su se stavljale na prste na ruci, a također su umakane u otrove i kojima su se grebale žrtve. Večinu svojih fizičkih sposobnosti koristile su samo u nuždi, u samoobrani, primjenjujući tehnike napada odlučno i u kombinaciji sa psihologijom i faktorom iznenađenja.
Današnje kunoići uvježbavaju i primjenjuju svoju vještinu na sasvim različit način od svoje historijske prethodnice. Ona sada trenira ninđucu da obogati svoj život posvetivši se jednoj drevnoj ratničkoj vještini, radi rekreacije, fizičke kondicije, samoobrane, kao i duhovnog razvoja i stiicanja samopouzdanja.
U našem klubu, velika pažnja se posvečuje djevojkama. Danas one ne obavljaju zadatke, kakve su obavljale njihove historijske prethodnice, već vježbaju kako bi stekli samopouzdanje, pozitivan duh, razviju svoje psihičke i fizičke potencijale, vještinu, a u krajnjem slučaju za samoodbranu. Vještina koju uče na treninzima, uveliko im može pomoći u svakodnevnom životu, u poslu, na studijama i sl.
S druge strane, niđucu kao da je stvoren za njih jer uz minimalnu upotrebu snage mogu potencijalnom napadaču nanijeti velike štete.
U školu dolazi dosta djevojaka, ali ostaju samo one najupornije. Svojim trudom, radom te vještinom ravnopravno stoje uz svoje muške kolege, gdje sudjeluju u teškim i napornim treninzima i seminarima, a isto tako i na demonstracijama gdje predstavljaju ovu ratničku vještinu.
